Nismo se bojali posuditi

Ovako smo živjeli.
Iako smo studirali u Tri-Cityu, nakon diplome vratili smo se u svoj rodni grad Olsztyn, gdje smo uspjeli pronaći posao. Nakon dvije godine, Edyta je dobila ponudu da se preseli u podružnicu svoje tvrtke u Varšavi. Odlučili smo iskoristiti ovu ponudu i 2000. godine, zajedno s našom jednogodišnjom kćerkom, preselili smo se u glavni grad.
Živjeli smo u stambenim blokovima u Gocławu, u unajmljenom stanu površine 57 m2. U početku smo ih planirali unajmiti samo na godinu dana, a u međuvremenu bismo pokušali napraviti nešto svoje. Ispostavilo se, međutim, da su cijene stanova u glavnom gradu vrtoglave - mali stan koji smo zauzeli koštao je čak 300 000 PLN! Tada smo zaključili da je bolje kupiti malu parcelu s kućom u blizini grada.
Počeli smo tražiti parcelu, ili bolje - malu parcelu s malom kućom - iz najbližeg predgrađa Varšave. Gotovo svaki vikend provodili smo putujući po okolici. Posjetili smo Białołęku, Pyry, Wesoła, Józefosław, ali svugdje je bilo preskupo. Prošlo je više od pola godine, dok jednog dana nismo naišli na zemljište smješteno relativno blizu, samo 20 kilometara od grada. Posebno nam se svidjela činjenica da se nalazio u urbaniziranom malom gradu, a ne na otvorenom polju ili u potpuno novom stambenom naselju (tada bismo snosili troškove urbanizacije) i da je imao sve komunalije - vodu iz komunalnog vodovoda, plin, kanalizaciju i dobru komunikaciju s gradom (uokolo su bili asfaltirani i brzo očišćeni od snijega ceste,na kojima su bili prigradski autobusi). U selu su bili i vrtić, škola, dom zdravlja, pošta i osnovne trgovine.
Parcela nam je bila prikladna - 1000 m2. Cijena je bila pristupačna. Loša strana posjeda bila je što je bila udaljena 55 metara od glavne ulice, pa smo se morali pripremiti za veće troškove spajanja buduće zgrade na sve komunalne usluge. Ova udaljenost od puta, međutim, pružala je intimnost, idealnu za obitelj s malim djetetom.
Brzo smo donijeli odluku - kupujemo! A onda je postavljeno pitanje koje smo si trebali postaviti puno prije: za što?
Novac nije toliko loš
Već smo u odabranoj banci naučili da za podizanje hipoteke prvo moramo predati tzv vlastiti doprinos. Iako su postojale druge banke koje su pružale sveobuhvatne zajmove (i za kupnju imovine i za izgradnju kuće) i zbog toga nisu zahtijevale ovaj doprinos, nismo bili zadovoljni njihovim zahtjevom da angažiraju generalnog izvođača ili nekoliko manjih tvrtki (jer je banka tražila nas fakture o radu). U međuvremenu smo imali jeftiniju i sigurniju ideju za vlastiti dom. Željeli smo ga izgraditi na ekonomski način - tim više što se Edytin otac, iskusni voditelj gradilišta, složio organizirati i voditi cijelu investiciju.Njegova spremnost da pomogne bila nam je neprocjenjiva i rezultirala je uistinu velikom uštedom.
Nije nam preostalo ništa drugo nego organizirati "obiteljski pad". Tako posuđeni novac upotrijebljen je za kupnju parcele koju smo potom donijeli kao vlastiti doprinos u razgovoru s bankom. Na taj smo način, godinu dana nakon preseljenja u Varšavu, bili spremni započeti svoje prvo ulaganje u život.
Dobili smo bankovni zajam na 25 godina, tako da imamo priliku vratiti ga 10 godina prije mirovine. Novac nam je isplaćen u četiri rate.
Nakon što smo iskoristili svaku tranšu, inspektor je došao na gradilište i zabilježio tijek radova. Tek tada nam je banka dala još jednu.
Otplatu duga započeli smo samo godinu dana nakon korištenja kredita (prve godine nismo otplatili glavnicu, već samo kamate, što nam je bila vrlo važna pogodnost u tom razdoblju). Tako smo prve godine banci plaćali 600 PLN mjesečno, a sljedećih godina, kada smo počeli vraćati kapital, taj se iznos povećao na 2300 PLN. Srećom više nismo unajmili stan (najam nas je koštao 1500, a u prosjeku 500 - sve ostale naknade).
Iako smo u početku planirali napustiti potkrovlje nedovršenim, predomislili smo se već tijekom gradnje. Odlučili smo da će to biti najbolje za nas, i paradoksalno - najjeftinije. Doduše, adaptacija potkrovlja potrošila je dodatni novac, jer je koštala oko 20 000 PLN, ali danas ne žalimo za tim. U budućnosti smo izbjegli građevinski kaos i problematične radove. Gotovo potkrovlje opremit ćemo polako, ovisno o našim financijskim mogućnostima.
Put kući
Kad smo planirali izgradnju obiteljskog gnijezda, željeli smo to obaviti brzo i što jeftinije. Odabrali smo projekt, još nismo imali zaplet. Kuća je trebala biti mala, ali proširiva. Izgradili smo ga i završili u roku od godinu dana, ali gotovo dvije godine su prošle između kupnje parcele i useljenja u novu kuću. Trebalo nam je više od pola godine da uredimo javnobilježničke formalnosti i građevinske dozvole te da na zgradu povežemo potrebne komunalije.