Pod utjecajem mog brata

Pola godine nakon vjenčanja, Jacek i ja kupili smo garsonjeru (18 m2) u Varšavi. Na nju smo stavili svu ušteđevinu i novac koji smo dobili kao vjenčani dar, likvidirali smo i stambene knjige. Godinu ili dvije kasnije, ne želeći u međuvremenu ušteđeni novac zamrznuti u banci, kupili smo zemljište izvan grada. Tada nismo znali hoćemo li na njoj ikada sagraditi kuću.
Put do kuće
Kad se ispostavilo da se cijena našeg malog studija utrostručila, odlučili smo ga prodati kako bismo kupili veći stan za "zaradjeni" novac u Piasecznom kraj Varšave. Proširili smo svoj životni prostor na 38 m2.
Nakon dvije godine, kada nam se rodilo drugo dijete, preselili smo se u još veći stan (57 m2), također u Piaseczno. Uspjeli smo zadržati zemljište koje smo cijelo vrijeme kupovali. Ogradili smo ga i razmišljali o gradnji brvnare od drveta ili o premještanju neke stare kolibe. Međutim, ti su planovi s vremenom zastali. U međuvremenu, moj brat, koji je tada bio student treće godine arhitektonskog fakulteta, ponudio nam je dizajn moderne cjelogodišnje kuće u dogovoru sa svojim sveučilišnim profesorom. I tako je sve počelo.
Nevolja nije toliko loša
Imali smo puno zabrinutosti zbog nezgodne vožnje na posao i nedostatka medija na zavjeri. Ipak, 2001. izlili smo temelje, a zatim smo do 2005. u etapama izgradili obiteljsku kuću.
Brat je bio pristaša moderne, jednostavne arhitekture. I ponudio nam je takvu kuću. Mi smo se, ne slažući se u potpunosti sa svim njegovim vizijama, zamolili za nekoliko promjena, jer nismo toliko avangardni kao naš obiteljski dizajner. Jedna od najvažnijih promjena bila je vrsta krovišta. Moj suprug Jacek nije bio uvjeren u oblogu od lima, pa je brat morao pristati na kompromis i prihvatiti keramičku pločicu, koja je promijenila estetiku zgrade (trebala je imati "industrijskiji" stil), ali više nam je odgovarao. Međutim, prihvatili smo boje koje je predložio moj brat: fragmenti grafitnog zida,drveni prozori u boji mahagonija i plemeniti završni materijali (poput ograda od nehrđajućeg čelika).
Plan zgrade je jednostavan i pregledan, baš kao i njegov oblik. Prizemlje zauzimaju međusobno povezane dnevne sobe - kuhinja i dnevni boravak s blagovaonicom i kupaonicom, kao i mužev ured i gostinjska soba odvojena kotlovnicom. Na prvom katu su dvije dječje sobe te naša spavaća soba i dvije kupaonice.
Dogovorili smo se s mojim bratom da ne vrijedi proširiti zgradu rijetko korištenim sobama (npr. Za gimnastičke vježbe). Upravo nam je on rekao da privatne sobe ne moraju biti velike. Kao rezultat, imaju po oko 13 m2, što nam je stvarno dovoljno. Prema savjetu mog brata, nismo puno novca uložili u kupaonice. Međutim, pobrinuli smo se da dobro izvršavaju svoje funkcije, a njihov je broj prilagođen broju članova kućanstva. Te smo "uštede" iskoristili u dnevnoj sobi (u kojoj najčešće i najdulje boravimo), čineći je luksuznom dvoetažnom sobom s ostakljenim južnim zidom duž cijele visine.
Ideje za uštedu
Najviše smo problema imali s odabirom načina grijanja zgrade. Zbog nedostatka pristupa prirodnom plinu, kotlovnicu smo prvo projektirali imajući u vidu lož ulje. Međutim, kad je poskupio, razmišljali smo o uporabi plina propan-butana, ali opet su nas obeshrabrile sve veće cijene i potreba postavljanja velikog spremnika u vrtu. U konačnici smo se odlučili za kotao na kruta goriva. Pušimo s drvom i briketima, a za vrijeme najvećih mrazeva i kamenim ugljenom (trošimo oko pola tone). U njemu možemo sagorjeti i sav ekološki kućni otpad. Uz to smo u izložbeni prostor postavili kozu od lijevanog željeza.Kako u budućnosti planiramo instalirati solarne kolektore na krov (čekamo da malo stanu), tijekom gradnje izvodili smo sve potrebne instalacije.
Iako se kotao koji smo koristili u početku činio nezgrapnim za upotrebu, sada nam ne stvara velike probleme, a grijanje kuće je jeftino. Naučili smo paliti vatru za nekoliko minuta i dugo zadržavati toplinu pravilnim podešavanjem ventila i automatskog regulatora. Zimi bojler palimo danonoćno, dok je ljeti za zagrijavanje vode u spremniku dovoljno spaliti samo jednu kantu kamenog ugljena ili nekoliko većih komada drva dnevno.
U strahu od pretjeranog hlađenja dnevnih soba, u kojima smo koristili velika ostakljenja, ugradili smo duž njih široki pojas podnog grijanja. Nakon prve zime otkrili smo da ovo rješenje savršeno djeluje.
Jako smo zadovoljni što su u privatnim sobama i hodnicima u fazi projektiranja napravljeni udubljenja za ormare. Uštedjeli smo puno novca, jer je bilo dovoljno kasnije u njih postaviti police i rešetke za vješalice i zatvoriti ih kliznim vratima.
Najviše nas raduje što održavanje naše kuće nije skuplje od troškova za prethodni stan.