Sumnje UOKiK-a potaknula je činjenica da kada banka nešto promijeni u ugovorima sklopljenim sa svojim klijentima, o tome ih obavještava putem internih usluga internetskog bankarstva. U međuvremenu, kako tvrdi UOKiK, takve bi informacije trebale biti poslane na trajnom nosaču informacija, tj. Tradicionalnim slovom, USB-om ili CD-om. Mogu se poslati i e-poštom, pod uvjetom da sadrže sve potrebne podatke, a ne samo veze do vanjskih web stranica. I pod uvjetom da je potrošač pristao na ovaj oblik komunikacije.
Osim toga, UOKiK je također doveo u pitanje izmjene postojećih ugovora bez odgovarajuće odredbe u samom ugovoru (da su takve promjene moguće i pod kojim uvjetima) ili u općenito važećem zakonu. Ured se slaže da banka može mijenjati uvjete ugovora, ali uvijek mora biti u skladu s određenim pravilima. Dakle, ako banka želi jednostrano promijeniti točku, mora to učiniti na temelju jednoznačne, precizne i razumljive tzv. klauzula o modifikaciji (tj. skup uvjeta koji određuju što i kada se može promijeniti).
Informacije koje se klijentima šalju o promjenama ugovora moraju također ukazivati na pravnu osnovu i okolnosti koje su uzrokovale potrebu za izmjenama. Prema mišljenju Ureda, oni nisu bili uključeni u informacije koje su banke slale. To znači da kupac nije u mogućnosti utvrditi jesu li promjene koje je uvela banka (npr. Povećanje naknada za račun) opravdane.
Postupak protiv Alior banke, Bank Millennium, BZ WBK, ING Bank Śląski i Pekao nisu jedini u kojima Ured provjerava način uvođenja promjena u ugovore. U studenom 2015. godine započeo je i postupak protiv Credit Agricole Bank Polska; u tijeku je istraga i protiv šest drugih financijskih institucija.
