Voze se šarena kolica

Ljudi misle da smo beskućnici, a ja sam po prirodi domobran - smiješi se Zosch dok otvara vrata. Izvana automobil izgleda kao da je stigao na odredište nakon vrlo dugog putovanja, iznutra - kao da se nikada nije pomaknuo. S jedne strane nalazi se veliki krevet na platformi (Zosch leži i čita slobodnim danima), s druge strane kauč i fotelja za goste, između njih stereo, štednjak za zimu i veliki svijećnjak.
Krajem 1980-ih Zosch je živio na rubu zapadne Europe, u anarhističkoj komuni na Berlinskom zidu. Na stražarskoj kuli pojavila se istočnonjemačka televizijska kamera koja je na primjeru komune dokumentirala slom kapitalizma. 1991. Zosch i njegovi prijatelji ušli su u ničiju traku. Imali su istok s jedne, a zapad s druge strane. Počeli su saditi drveće.
Prvi kontakt s novim susjedima bio je teško iskustvo za istočnonjemačke umirovljenike. Na kraju je znatiželja prevladala s obje strane. Započeli su neobavezni razgovori na ulici, male usluge, pozivnice za kavu. Kad su vlasti ujedinjenog Berlina počele 'čistiti' glavni grad, lokalni stanovnici napisali su dvije tisuće pisama u obranu sprijateljljenih punkera.
Lohmühle (kamp je dobio ime po susjednoj ulici) nalazi se u središtu grada, iza parka Görlitzer u četvrti Kreuzberg. Osamnaest stanovnika (najmlađi ima šest godina), desetak vagona, uključujući tri za goste, drveni bar i koncertnu dvoranu, prikolicu preuređenu u galeriju, sve u gustišu drveća i grmlja. Ne koriste gradsku struju, većina automobila ima solarne panele, nemaju tekuću vodu, već bunar i tuš za sve. Da biste ovdje živjeli, morate proći dva razgovora i šestomjesečno probno razdoblje, u kojem morate pokazati svoj svakodnevni rad u kampu. I evo što treba učiniti. Od pojedinačnih umjetničkih projekata,zajedničkim ulaganjima poput gradnje jahte (Lohmühle se nalazi na kanalu) ili, u novije vrijeme, odbojkaških terena. Pored toga, tekući popravci automobila i organizacija događaja. Lohmühle posluje legalno već nekoliko godina. Svaki stanovnik plaća 13 eura mjesečno, a prema sporazumu s gradom (potpisan svakih pet godina nakon teških pregovora), kamp služi kao lokalno kulturno središte, gdje se ljeti održavaju koncerti, kazališne predstave, političke debate i filmske projekcije. Kolovoški piknik povodom 15. rođendana Lohmühlea posjetilo je nekoliko stotina gostiju.Svaki stanovnik plaća 13 eura mjesečno, a prema sporazumu s gradom (potpisan svakih pet godina nakon teških pregovora), kamp služi kao lokalno kulturno središte, gdje se ljeti održavaju koncerti, kazališne predstave, političke debate i filmske projekcije. Kolovoški piknik povodom 15. rođendana Lohmühlea posjetilo je nekoliko stotina gostiju.Svaki stanovnik plaća 13 eura mjesečno, a prema sporazumu s gradom (potpisan svakih pet godina nakon teških pregovora), kamp služi kao lokalno kulturno središte, gdje se ljeti održavaju koncerti, kazališne predstave, političke debate i filmske projekcije. Kolovoški piknik povodom 15. rođendana Lohmühlea posjetilo je nekoliko stotina gostiju.
Početkom godine Zosch je otišao na svoj prvi odmor nakon osam godina u zemlju, kod svojih prijatelja koji su s njim osnovali Lohmühle. Po povratku požalio se - nova generacija nije toliko predana kao prethodna. Studije, posao, putovanja, nema vremena za zajedničke aktivnosti. Kad je situacija postala napeta, svi su zatvorili automobile i krenuli iz Berlina na kolektivnu terapiju. Tri su dana razgovarali dok nisu riješili sporove i napravili planove za budućnost.
Postoje dvije vrste automobila. Još gore - višak konstrukcije, često prekriven limom. I bolje - ravno iz cirkusa i zabavnih parkova. Thomas ima tri automobila. U jednoj se nalazi spavaća soba s pogledom na livadu, u drugoj je kuhinja (kako se odjeća ne bi natopila mirisom hrane), u trećoj, koju dijeli sa svojim 13-godišnjim sinom, nalaze se knjige i računalo.
Pankgräfin stoji na mjestu socijalističke svinjarije. Početkom devedesetih Njemačka je bila u potpunosti ujedinjena s DDR-om i rijetko je tko imao glavu da se bavi ilegalnim komunama, koje su privlačile radikalnije idealiste, umjetnike iz podzemlja i političke pobunjenike iz cijele Europe. Samo su najveći od njih premješteni iz središta grada na istočnu periferiju Berlina. Kad je kolona hipija u pratnji policije stigla do predgrađa Karow, lokalni stanovnici pojavili su se znakovi prosvjeda. Nit razumijevanja uspostavljena je nakon prvog posjeta naselju ('Auto i sva ova ekologija nalik su sjenici i cvijeću na parceli').
U Pankgräfinu živi preko stotinu ljudi, uglavnom obitelji s djecom. Imaju ugovor koji potpisuju svakih deset godina, struju, tekuću vodu, telefonsku liniju, a uskoro će dobiti i DSL. Svaki stanovnik mjesečno plaća 90 eura. Dio novca dodjeljuju gradu, a dio proračunu kampa koji ima status udruge. Zahvaljujući tome provode velike projekte povezane s zaštitom okoliša. Primjerice, Vrt osjetila usmjeren je na škole i vrtiće u Berlinu. Na livadi oko naselja, gdje rastu rijetke biljne vrste, djeca uče istraživati prirodu zatvorenih očiju, koristeći dodir, miris i sluh. Uskoro će se projekt pretvoriti u stalni objekt - Šumski vrtić, na koji čeka novi automobil.
Thomas još uvijek ima kupaonicu s kadom, ali ovaj automobil ostaje kod njegove supruge koja živi s drugim sinom nekoliko desetaka metara dalje. Iza kuhinje, sa strane livade, gdje je držao kokoši i sada vješa praonicu, planira mali vrt. Kupit će i zasebni automobil za svog starijeg sina, dok odraste i počne mrmljati da bi želio živjeti u gradu.
Prije nekoliko godina mehanizirana skupina od 30 ljudi šetala je Berlinom. Spustili su se do dogovorenog znaka, kontaktirajući ih putem ćelija. Dizali su logor. Pojavila se policija. Išli su u različitim smjerovima da bi se pojavili negdje drugdje. Policija se vraćala. Zarasli komad zemlje na Revaler Strasse zauzet je dva dana prije 11. rujna 2001. Otada su pripadnici Laster- und Hängerburga (Grad prikolica i kamiona) ilegalno lutali tamo i borili se s vlastima da ostanu.
Ispred Elektrinog automobila plavi je traktor i crveni motocikl Honda. Automobil je bijele boje, prekriven limom, ispunjen računalima svih generacija i elektroničkim uređajima iznutra. Elektra je samouka informatičarka i članica nekoliko međunarodnih organizacija. Svakih nekoliko mjeseci zatvara limeni automobil i odlazi - u listopadu u Indiju na konferenciju o bežičnim internetskim mrežama za zemlje u razvoju, organiziranu pod pokroviteljstvom Dalai Lame.
- Živimo ovdje kao u siromašnoj zemlji - kaže Elektra - o svemu se moramo sami pobrinuti. Riječ je o neovisnosti koja je ravna mnogima s najgorom anarhijom. Žali se na kompromise na koje su prisiljeni. Kulturne aktivnosti nametnute drugim kampovima smatra cijenom koju treba platiti u zamjenu za prihvaćanje. "Ne želim dokazivati da sam dobro svaki dan", buni se.
Prije je živjela u podstanarskoj kući, ali nakon pola godine susjedi su i dalje bili anonimni i u njezin su stan provalili skrivači. Odustala je od vode i struje i preselila se do vagona. Sada koristi solarne baterije, koje zahvaljujući svojim poboljšanjima zimi pohranjuju upola manje energije nego inače. Vodu nosi svaki dan u plastičnim posudama, točno onoliko koliko mu treba. Štoviše, okružen je ljudima. Pored nje uživo: bubnjar, krojačica, spisateljica, ton majstor, certificirani informatičar, kabareist, vozač u prijevozničkoj tvrtki i gosti iz Francuske koji su dolazili na nekoliko mjeseci. - Moja ideja života nije osobni račun u banci, već osobni kontakti s ljudima - objašnjava Elektra.
Za godinu ili dvije, vjerojatno na sljedećim izborima, policija će se vratiti u Laster-und Hängerburg. Jedino što im preostaje tada je spakirati se i potražiti novo mjesto. - To je stalna borba - priznaje Elektra - ali nećemo nestati, živjet ćemo i dalje po svome